Nemamo strategiju razvoja tržišta umjetnina

U MSU galeriji početkom prosinca bila je postavljena neobična izložba Slikarstvo kao alegorija teorije, priređena u povodu obilježavanja 25 godina postojanja Art magazina Kontura. Iza svega stoje dva imena, Krešimir Purgar, autor koncepcije, i producent izložbe Zdravko Mihočinec. Kako su to često likovi iz sjene o kojima obični ljubitelji umjetnosti i ne razmišljaju, četvrt stoljeća opstanka nekog časopisa opravdan je razlog za razgovor sa Zdravkom Mihočincem, čija je zadaća na ovoj izložbi samo jedna od mnogih kojima se bavi. Uz radove četrnaestoro hrvatskih umjetnika (sudionika izložbe) koji na izložbi ilustriraju teoretske tekstove iz teorije vizualnih studija, dijelile su se stotine starih Kontura te se time naglašavala važnost teksta za život i shvaćanje slikarstva te njihova neupitna uzajamnost. Kako i Art magazin Kontura i Aukcijska kuća Kontura svakodnevno ulažu poprilične napore u promicanje likovne pismenosti u Hrvata, bilo je zanimljivo doznati kako sve to uistinu funkcionira i koliki se angažman krije iza svega.

Gospodine Mihočinec, jeste li od samih početaka Art magazina Kontura bili uključeni i na koji način?

U prosincu 1990. kao apsolvent uz pomoć dviju kolegica s povijesti umjetnosti, Draženke Jalšić i Kristine Kučiš, pokrenuo sam Konturu kao studentski list namijenjen apsolventima povijesti umjetnosti. Godinu poslije, kad su se ugasili kratkotrajni Pan i Profil kao prvi pokušaji realiziranja privatnoga časopisa za likovnu umjetnost u samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj, nastavio sam – ovaj put uz pomoć galerista Hrvoja Delića – izdavati Konturu kao privatni časopis za kulturu. Poslove glavnog i odgovornog urednika obavljam s istim žarom kao i svih proteklih 25 godina (135 brojeva, 100 svezaka).

Uredništvo magazina mijenjalo se u proteklih 25 godina. Je li se to odražavalo na profiliranje časopisa i čitatelja?

Kontura je inicijalno bila zamišljena kao projekt šireg opsega koji je obuhvaćao i umjetnosti kao što su glazba, film i kazalište, no, nakon pojave Vijenca i Zareza, nastupilo je razdoblje specijalizacije i orijentiranosti na likovnost. Tekstove u Konturi moguće je ugrubo definirati kao stručne radove koji su, uglavnom, između onih novinarskih i znanstvenih. Od nas se očekuje ne samo da pratimo likovnu scenu nego i da izborom umjetnika i posvećena im prostora donosimo relevantno mišljenje o tome tko je od mladih snaga buduća nada i tko ima potencijala za umjetnički napredak. Dobar dio kulturnjaka uronjen je pak u logiku tržišne ekonomije pa ih zanima i vrijedi li neki autor ili djelo u tom smislu. Uvijek je bilo onih koji su tako razmišljali, ali s tranzicijom iz socijalizma u kapitalizam to se intenziviralo, prije je bilo više ljudi koji su uživali u umjetnosti radi umjetnosti same.

S obzirom na ozbiljnost magazina, očigledno postoji jasan smjer. Koja je strategija?

Naša želja, strategija, kako vi kažete, bila je da se i pojedinci i institucije služe Konturom i u praktične svrhe. Teško je fizički biti prisutan na izložbama u svim sredinama, zbog toga je od pomoći jednostavno prelistati Konturu i dobiti širi uvid u sadržaje za koje mislimo da su važni. Također, potaknuli smo komunikaciju između umjetnika i institucija, od privatnih i javnih galerija i muzeja do instituta, knjižnica, ministarstava i umjetničkih i kulturnih udruga. A da smo dobrim dijelom u tome uspjeli, znamo i po tome što nam često netko dođe i traži brojeve stare dvadeset godina. Upravo smo to i htjeli postići, da tekstovi imaju trajnu vrijednost i kvalitetu. Članci se citiraju dugo nakon objave, nalaze se u relevantnim popisima literature, monografijama i katalozima izložbi različitih autora, dakle, iz strogo strukovne pozicije svjesni smo potrebe za takvim medijem.

U čemu se Kontura razlikuje od drugih časopisa?

Za razliku od kraćeg i informativnijeg novinskog članka, u Konturi se teži dubinskoj analizi na nekoliko razina. S jedne strane, umjetnici znaju da mediji srednje struje imaju utjecaja jer ih čita veći broj ljudi, ali također im je stalo do toga da se o njima piše u Konturi, da izađu tekstovi u kojima se na ozbiljan i dubinski način analizira njihov rad pa makar takva analiza ponekad bila, uvjetno rečeno, suhoparna i dosadna.

Iako smo koncepcijski, bez obzira na promjene u sastavu uredništva, tolerantno nastrojeni, dakle, možete u Konturi čitati i o klasicima naive kao i razgovor sa konceptualcima i performerima poput Martinisa ili Vlaste Delimar, snažnija profilacija koncepcije dogodila se sredinom dvijetisućitih, u vrijeme urednika Krešimira Purgara. Njegova čvršće postavljena struktura rubrika i suradnika koji su više njegovali teoretski diskurs pridonijela je i promjeni strukture čitatelja. Nakon njegove četiri sezone urednici Nikola Albaneže i Feđa Gavrilović malo su zanjihali klatno prema mainstreamu, što nam je opet širilo krug čitatelja.

Kad je osnovana Aukcijska kuća Kontura i s kojom svrhom? Vi ste vlasnik, je li osnovana na vašu inicijativu? Odakle ideja?

Mnogi ljudi s kojima sam razgovarao o dobrotvornim ili humanitarnim aukcijama koje su se događale tijekom devedesetih bio je razočaran njihovim rezultatima. Svi su znali da je „jedna od deset“ u redu, a na preostalih devet pere se lova ili napuhuju cijene anonimnim „umjetnicima“. Da bi se stalo na kraj takvim svinjarijama, odlučio sam pokrenuti aukcijsku kuću još 1999, no onda je intenziviran rat na Kosovu i bombardiran je Beograd. Nije baš bilo idealno vrijeme za normalnu građansku poduzetničku inicijativu.

Aukcijsku kuću Kontura osnovao sam tek 2002, dvije godine nakon što sam s petnaestak galerista osnovao Hrvatsku udrugu galerista. Cilj mi je bio etablirati osnovne poluge legalnog i transparentnog tržišta umjetnina. Do pojave Konturinih aukcija u suvremenoj Hrvatskoj nije bilo javnih aukcija umjetnina, otvorenih za sve zainteresirane građane. Bilo kao kupce ili kao prodavatelje. Da bi aukcija bila vjerodostojno mjesto gdje se realizira kupoprodaja, umjetnine trebaju biti ispravno opisane, objavljene u katalogu aukcije s opisom, fotografijom i uvjetima pod kojima se nude na aukciji. Također, trebaju biti javno izložene na predaukcijskoj izložbi da bi vrijedilo neformalno pravilo viđeno – kupljeno. Tek na tako priređenoj aukciji rezultati prodaje uzimaju se kao relevantni za tržište umjetnina.

Aukcijska kuća Kontura u proteklih je četrnaest godina priredila i realizirala 48 javnih aukcija, na kojima je bilo ponuđeno na prodaju gotovo pet tisuća umjetnina. Za još toliko u istom smo razdoblju izradili procjenu tržne vrijednosti ili ekspertizu autentičnosti. Svakodnevno smo radnim danom otvoreni i dostupni građanima i tvrtkama za te specijalizirane usluge. Time pridonosimo transparentnosti i legalnosti hrvatskoga tržišta umjetnina.

Posluje li kuća isključivo kao posrednička za prodaju umjetnina ili imate djela koja tvore zbirku koje se ne bi odrekli? 

Aukcijska kuća Kontura isključivo je specijalizirani posrednik u kupoprodaji umjetnina, a pruža građanima, tvrtkama, javnim institucijama, jedinicama lokalne i državne uprave i prije spomenute specijalizirane usluge.

Kakvo je tržište umjetnina u Hrvatskoj s obzirom na inozemne razmjere?

Iako sam uz potporu nekoliko kolega uložio velik napor da bi hrvatsko tržište umjetnina imalo mehanizme (art-magazin kao stručni medij komunikacije, udruga galerista, aukcijska kuća, sajam umjetnina) koji su bitni za legalno i transparentno tržište, stali smo na pola puta. Prvi se zastoj dogodio, paradoksalno, sredinom dvijetisućitih, kad je rast ekonomije, višak sumnjivoga novca i nekoliko dobrih poslovnih godina rezultirao okretanjem galerista i trgovaca umjetninama samima sebi te izostankom interesa za građenje institucija tržišta – jake udruge galerista i trgovaca umjetninama i hrvatskoga sajma umjetnina. Drugi udarac tržištu umjetnina donijela je šestogodišnja kriza, u kojoj je trideset do četrdeset posto galerija prestalo poslovati ili čak postojati. U tom razdoblju krize legalno su opstali rijetki, a prosperirali još rjeđi. Samo oni koji su, kao i u devedesetima, za trećinu cijene u gotovini kupovali od nesretnih vlasnika.

U odnosu na razvijena tržišta umjetnina, npr. austrijsko, talijansko ili njemačko, mi smo nevažni. Na svu sreću naši likovni umjetnici nisu nevažni. Dobar broj njih može se u potpunosti svojim kreacijama nositi s konkurencijom na najvišoj razini.

Nažalost, nedostaje nam strategija razvoja legalnog tržišta umjetninama koju, u suradnji sa subjektima na tržištu, mora izraditi Ministarstvo kulture. Neshvatljivo je da ono nije dosad ozbiljno poduprlo nijedan hrvatski sajam umjetnina, sudjelovanje privatnih galerista na stranim sajmovima umjetnina, a o osnovnoj pomoći privatnim galeristima (npr. kvalitetna rasvjeta ili dostupnost praznih državnih prostora) da i ne govorim.

Kako aukcijska kuća korespondira s art-magazinom?

Jako dobro. Posla je preko glave u objema Konturama jer je riječ o dvjema odvojenim tvrtkama. Magazin realizira i program likovnih monografija (dvije ili tri monografije godišnje), a aukcijska kuća program likovnih izložbi (četiri godišnje). Ove godine osjećamo pozitivnu vibru i kod umjetnika i kod ljubitelja umjetnina. Čak i kod rijetkih kupaca više ne prevladava psihoza čekanja boljih vremena.

Može li se i na koji način živjeti od umjetnosti u ovim kriznim vremenima?

Mi privatnici možemo preživjeti, ali bez radnoga vremena. Znači, treba delati od jutra do sutra. Morate voljeti umjetnost, ali još je važnije – morate voljeti ljude. Samo tako možete dvadeset i pet godina živjeti od umjetnosti.